Jasmin Trnovac je dobro poznato ime ne samo navijačima Veleža već ljubiteljima sporta u našoj zemlji inače. Da je Vaš rad kao kondicionog trenera Veleža, ali i naše plivačke šampionke Lane Pudar, prepoznat od javnosti možda najbolje svjedoči nagrada “Nijaz Slipičević”, jer nju, neposrednim glasanjem preko FB stranice, dodijeljuju građani osobama koje su, kako stoji u obrazloženju, “svojim ostvarenim rezultatima zadužili Mostar”. Kako biste, u nekoliko rečenica, saželi svoju dosadašnju profesionalnu biografiju?
Pa, prije svega moram kazati da sam se već samim izborom studija, školovanjem i educiranjem opredijelio za karijeru trenera. Tokom studija sanjao sam o tome da se jednog dana bavim onim što studiram i što me zaista zanima, što kod nas, nažalost, a iz raznih razloga, često nije slučaj. Ja sam, eto, imao sreću da nakon što sam diplomirao upoznam čovjeka koji mi je profesionalno mnogo pomogao, doc.dr. Damira Đedovića, kojem se i ovim putem zahvaljujem. Profesor je inače predsjednik Kluba vodenih sportova “Orka”, i upravo njemu sam se, nakon što sam diplomirao, obratio s molbom da volontiram u tom klubu. On se složio s tim i tako sam dobio priliku da se, uz stalnu dalju edukaciju, u praksi počnem baviti svojom strukom.
Inače, manje je poznato da sam se u svojoj ranoj sportskoj karijeri bavio fudbalom, odnosno bio sam golman u omladinskim selekcijama Veleža, kasnije i Lokomotive, No, nakon teže povrede meniskusa odlučio sam da se, što bi se kazalo, okanim svega toga. Potom sam se dodatno posvetio svom školovanju i obrazovanju. Uglavnom, u KVS “Orka” sam počeo kao volonter. Nakon izvjesnog vremena počeo sam raditi direktno s plivačima, odnosno na njihovoj kondicionoj pripremi, kao i na edukaciji neplivača. U “Orki” je, naravno, ponikla i naša sportska senzacija Lana Pudar.
A onda je Velež objavio konkurs kojim se tražilo školovanog kondicionog trenera, nekoga ko je minimalno završio četvrogodišnji stručni studij iz oblasti sporta ili kineziologije. Profesor Đedović me dodatno potakao da se prijavim jer je smatrao da bih u Veležu mogao biti od koristi, naročito u radu s djecom, jer konkurs je bio raspisan za trenera u omladinskom pogonu. I u Veležu sam počeo kao volonter, uz dogovor da će mi klub pokrivati troškove dodatne stručne edukacije, pohađanja stručnih seminara i skupova. Nastojao sam, koliko je bilo moguće, znanja o struci uzimati od ljudi koji, barem u regionalnim okvirima, važe za istinske autoritete u poslu kojim se bavim. I tako sam, dakle, počeo raditi s Veležovom djecom, sa svim uzrasnim kategorijama naše omladinske škole. Par mjeseci kasnije, tadašnji šef struke Ibro Rahimić zamolio me da dođem na jedan trening prvog tima kako bih pomogao oko određenih problema. Inače, bilo je to vrijeme kad se Velež rezultatski nalazio u jako lošoj poziciji, u borbi za opstanak u Prvoj ligi Federacije. Rahimić je, nakon par treninga, zaključio da bih se trebao pridružiti prvom timu i pomoći u razvoju fizičke spreme igrača. Uz trenera Rahimića sam bio cijelim putem povratka Veleža u premijerligaško društvo, a i aktuelni šef Feđa Dudić me, pri formiranju svog stručnog štaba, uvrstio na poziciju kondicionog trenera prve ekipe. Inače, moram istaći da sam zaista zadovoljan onim što radimo zajedno, pri čemu mislim na cijeli stručni štab. Moje mišljenje je da je Feđa Dudić zaista jedan od najtalentovanijih mladih trenera na ovim prostorima, zato mi je zadovoljstvo raditi s njim te uz njega i ostatak stručnog štaba svakodnevno učiti o fudbalu.
Šta sve, ustvari, podrazumijeva posao kondicionog trenera? Kako uopšte definisati pojam kondicije? Čime se kondicioni treneri u savremenom fudbalu konkretno bave?
Slobodno se može reći da je uloga kondicionih trenera izuzetno važna. U fudbalu s jedne strane imamo kondicioni, a s druge tehničko-taktički faktor, koji moraju ići uporedo, jer jedno bez drugoga naprosto ne funkcioniše. Kondicija je, dakle, jako bitna. A šta je to kondicija? Ja bih je definisao kao sposobnost igranja u visokom tempu što duži period. U savremenom fudbalu traži se što više visoko intenzivnog trčanja i sprinta. Naravno, govorimo o svrsishodnom i korisnom, a ne besmislenom, trčanju, koje treba da pozitivno utječe na igračku performansu u jednoj utakmici. A cilj je, da u svakoj utakmici ta izvedba bude što bolja, jer u svaku utakmicu ulaziš s namjerom da pobjediš.
U odnosu na neka prijašnja vremena, danas se u fudbalu mnogo više polaže na kondicioni faktor, na samu fizičku pripremu igrača. Protom je ranije kondicija shvatana uglavnom kao izolovana fizička priprema, pa se govorilo o zasebnim kondicionim pripremama, kada su klubovi na period od nekih mjesec dana odlazili, recimo, na planinu gdje su “nabijali kondiciju”. A to je uglavnom podrazumijevalo mnogo trčanja i vježbi razvijanja fizičke spreme. Nakon toga se narednih mjesec dana provodilo na stadionu i uigravalo razne tehničko-taktičke zahtjeve. Pripreme su tada trajale po dva-tri mjeseca, a danas uglavnom imamo šestosedmične cikluse, nekih 42 dana, s tim što se nešto ranije krene s medicinskim testovima. Danas se, dakle, dosta manje trenira, a mnogo više trči. Današnji fudbal podrazumijeva mnogo više visoko intnezivne trke nego nekada. U svom magistarskom radu donosim i konkretne podatke da se ranije u fudbalu trčalo bukvalno dvostruko manje nego danas. Pređeni put igrača iznosio je nekih 6-7 km, a danas je to, kao što znamo, deset, jedanaest ili dvanaest kilometara, zavisno o kojem igraču ili klubu se radi. Mnogo je takvih konkretnih parametara koji govore o važnosti kondicione spreme u današnjem profesionalnom fudbalu.
Nakon Veležovih evropskih utakmica u našoj sportskoj javnosti vladalo je nepodijeljeno mišljenje da su se Rođeni, za neke i neočekivano, kondiciono sasvim ravnopravno nosili sa svojim rivalima. Mnogi su inače skeptični kad je riječ o nivou fizičke i kondicione spreme kod domaćih klubova. Jeste li imali nekih bojazni u tom pogledu pred evropske utakmice?
Kao relativno mladom treneru, i meni, a i cijelom stručnom štabu, bilo je jako izazovno suočiti se s evropskim iskušenjima, okušati se po nekim parametima s evropskim ekipama. I naravno, zapitali smo se hoćemo li se moći fizički iznijeti s naporima koji nas očekuju. Ali onda smo se okrenuli konkretnim parametrima, recimo utakmicama Lige prvaka, i činjenica da je timska distanca prosječnog kluba ustvari vrlo često otprilike jednaka našoj djelovala je ohrabrujuće. Golim okom se moglo zaključiti da u evropskim takmičenjima ima više visoko intezivnih radnji Na to, međutim, uticaja ima i nivo samog takmičenja. U našoj Premijer ligi, recimo, sjeckanje igre je vrlo često. Ustvari, najviše prekida igre dešava se upravo u našoj i srbijanskoj ligi. U takvoj igri teško je onda i postići neke kondicione aspekte. U francuskoj Ligue 1 imate nekih 60 minuta realne, efektivne, igre tokom utakmice, a kod prosječne domaće utakmice to je nekih 45-50 minuta. Naravno da je u takvim okolnostima teže ostvariti određene kondicione parametre.
Inače, kad već govorimo o evropskim utakmicama, naročito onima protiv AEK-a i Elfsborga, mnogi misle kako je ekipa u tim utakmicama pretrčala najviše, da je bilo naviše visoko intenzivne trke i sprinta, ali podaci su pokazali da nije tako i da su te utakmice bile na nivou neke od derbi utakmica u domaćoj ligi. Imali smo čak naših premijerligaških utakmica u kojima smo ostvarili znatno višu timsku distancu i imali više trčanja visokog intenziteta. Zato mislim da su važniju ulogu u evropskim utakmicama odigrale taktičke varijante, tj.neka taktička pomjeranja u kojem nismo dopuštali protivniku darazmišlja i razigra se. Na taj način smo odigrali dvije sjajne utakmice protiv AEK-a i jednu protiv Elfsborga. Kad smo kasnije u stručnom štabu analizirali evropsko ljeto, zaključili smo da kondiciono nipošto nismo bili inferiorni, a u našu korist presudili su taktički potezi i postavka ekipe s dosta tranzicija koje “tjeraju” igrače da pruže više i više se kreću.Važno je napomenuti da u kondicionoj pripremi učestvuju svi članovi stručnog štaba a ne samo ja kao pojedinac. Feđa je trener koji se jako razumije u fudbal pa tako i u pitanja fudbalske kondicije. Dosta toga se može naučiti od njega, kao i od ostalih članova stručnog štaba.
Vaši treninzi poznati su kao izuzetno sadržajni, zanimljivi, zabavni… Šta je to što ih čini drugačijima?
Što se treninga i vježbi tiče, nema tu nekih posebnih tajni, jednostavno radi se o mom nastojanju da pratim trendove u poslu kojim se bavim, da pratim svjetski priznate trenere, a onda procijenjujem šta od toga mogu primijeniti u svom treningu. Nastojim se stalno educirati i raditi na sebi, a nadam se da se rezultat toga vidi na treninzima koje vodim. Želja mi je svakako izlaziti sa stvarima koje su kod nas inovativne, zanimljive, nalaziti vježbe koje su zabavne igračima, a onda na taj način izvući iz treninga i igrača onaj željeni rezultat. Treninzi se inače provode uz konsultaciju sa stručnim štabom, pri čemu se usaglasimo oko naših potreba i zahtjeva od treninga, a u svemu, naravno, glavnu riječ ima šef Feđa Dudić.
Mislim da je kontinuirana edukacija jako važna, čak neophodna u trenerskom poslu. Baš kao što Feđa Dudić i moje kolege u stručnom štabu imaju trenere čiji rad s pažnjom prate, tako i za mene postoje fudbalski kondicioni treneri i stručnjaci koje vidim kao autoritete. Moram, inače, naglasiti da su izolovana kondicija i fudbalska kondicija dva pojma koja moramo razdvojiti. Mi radimo isključivo fudbalske kondicione treninge, a ne izolovane kao što se nekada radilo. Izolovana kondiciona priprema radi se samo u izuzetnim slučajevima, odnosno kada igrač na treningu ne zadovoljava tražene parametre ili tokom oporavka nakon povrede, kako bi ga se osposobilo da se priključi timskim treninzima.
Kolike su i kakve razlike u radu i uslovima za rad kondicionih trenera u velikim evropskim klubovima i kod nas?
Govorio sam već o kontinuiranoj edukaciji, a svi mi u stručnom štabu zaista nastojimo da budemo takvi, da stalno učimo i napredujemo, idemo u korak sa aktuelnostima, a u tome se međusobno pomažemo kroz razmjenu informacija i stručnih sadržaja. Rekao bih čak da danas i nema toliko velikih razlika u samom sistemu rada u našim i evropskim klubovima, izuzev što bogatiji klubovi imaju više trenažne opreme kakvu mi trenutno ne možemo sebi priuštiti, bolju infrastrukturu, moderne teretane, bazene, te mnogo bolje uslove za oporavak , kiroterapije, saune i druga sredstva za brži oporavak. A oporavak nakon treninga je jednako bitan kao i sam trening. Treba naglasiti da je san također jako bitan faktor oporavka. Potrebno je sedam do osam sati kvalitetnog sna kako bi se i na narednom treningu moglo odraditi predviđeno. Naravno, sve to podrazumijeva i adekvatnu i kvalitetnu prehranu. I svakako, mora se spomenuti i razliku u kvaliteti terena. Našoj ligi neophodni su kvalitetniji tereni kako bismo mogli ozbiljnije razmišljati o “izvozu” igrača u neke jače i bogatije lige.
Kako uopšte kontrolisati prehranu igrača? Kako paziti pridržavaju li se svi pravilnog načina ishrane? Je li tu samokontrola ipak najvažnija?
Pa da, u 95% slučajeva samokontrola se podrazumijeva. Mi u toku i na samom kraju treninga dajemo igračima određenu suplementaciju, sve u svrhu bržeg oporavka u toku i nakon treninga. Ipak, prehrana krutim obrocima je ključna. Većina momaka koji nisu iz Mostara hrane se u restoranima u kojima je moguće jesti zdravo i kvalitetno. I tad dolazimo do pitanja samokontrole. Pratiti šta će svaki igrač u toku dana pojesti je praktično nemoguće, ali važno nam je da svaki igrač zna šta bi trebao da pojede, šta je odgovarajuća i zdrava ishrana za njega. I to je ono gdje su bogatiji evropski klubovi u prednosti, jer imaju vlastite komplekse s restoranima, sredstvima za oporavak nakon treninga i sličnim pogodnostima.
Kakav je, naravno govoreći prillično uopšteno, odnos igrača prema kondicionim treninzima i prema vlastitoj fizičkoj spremi?
Mogu reći, a potvrdit će to i kolege iz stručnog štaba, da igrači na treningu odrade 99% onoga što se pred njih postavi kao zadatak. Da li bi mogli pružiti i više? Sigurno je da bi, ali bismo za to morali imati detaljne informacije o ostalim aspektima njihovog života, o ishrani, o tome koliko igrač spava i da li uopšte spava u adekvatno vrijeme, s kakvim i koliko energetskim obrokom započinje dan… Sve to da bismo znali u kakvom stanju igrač ulazi u sedmični ciklus treninga, koji bi trebao okončati jednom dobrom utakmicom.
U svom radu koristite i Titan 2 sistem. Od kolike su i kakve koristi Titan i slična savremena tehnološka pomagala?
Da, Titan sistem nam zaista jako pomaže. Posredstvom njega možemo pratiti svaku pojedinačnu vježbu, njene rezultate, imati sve parametre potrebne za analizu treninga. Podatke dobivene preko GPS senzora selektujem, analiziram, a zatim i predstavim šefu stručnog štaba. Tako dolazimo do stvarno korisnih informacija, koje konkretno pomažu u radu stručnog štaba. Detalje o radu svakog pojedinog igrača na treninzima,saznajemo posredstvom Titana. Naravno, govorim o kondicionim aspektima.
Ambicije i planovi za budućnost? Jesu li vezani za Velež i Mostar?
Velež je moj klub. Otac me na prvu utakmicu, protiv Crvene Zvezde pod Bijelim Brijegom, odveo kad mi je bilo šest godina. Zaljubljenik sam u Velež i uvijek sam želio dati nešto od sebe tom klubu. Tu sam već duže od pet godina i nadam se da sam ponešto dao klubu i, dok sam tu, nastavit ću to činiti. A šta budućnost nosi nikad ne znamo. Naravno, volio bih se okušati i u nekim drugim ligama, na nekim drugim nivoima fudbalske igre. U svakom slučaju, u budućnosti bih volio sarađivati s Feđom, s kojim zaista imam sjajnu saradnju kao i sa ostalim članovima stručnog štaba. U svakom slučaju, imamo još planova i neostvarenih želja s Veležom. Nadam se da ćemo ih i ostvariti, a onda ćemo vidjeti šta život dalje donosi.