Haldun Leo Hrvić, bez imalo pretjerivanja, prvi je fudbalski šarmer sa Neretve. Igrao je lepršavo, maštovito i ubojito. I upravo je sve te postulate prenosio na mlađe generacije koje su rasle pod njegovim nadzorom, tako da je Omladinska škola Veleža bila fabrika igrača.
Haldun Leo Hrvić rođen je u Mostaru 1921. godine. Prve fudbalske korake pravi na turniru mahala 1935. godine u ekipi Carine, gdje je primjećen i pozvan da se pridruži Veležu. Njegov raskošan talenat je brzo došao do izražaja, te za prvi tim debituje dvije godine kasnije, 1937. godine, sa 16 godina.
Zbog velikog talenta mogao je da igra na više pozicija. Igrao je u napadu, a najviše kao lijeva „spojka“, odnosno lijevi vezni, sa brojem 10 na leđima. Bio je prefinjen tehničar, gradio je igru Veleža, a zbog svoje prodornosti bio je i odličan strijelac. Ali, prije svega, bio je veliki čovjek i džentlmen u kopačkama. Primjernom, fer igrom i sportskim ponašanjem stekao je simpatije i poštovanje svih ljubitelja fudbala, te bio pravi primjer kako se jedan igrač Veleža treba ponašati.
Nakon završetka II. svjetskog rata ostaje u Veležu, iako je imao ponude iz Sarajeva, Beograda i Zagreba. Htio je da sa svojim Veležom nastavi tamo gdje ih je rat zaustavio. Nažalost, mnogi njegovi saigrači dali su svoj život za slobodu, tako da je Leo morao oko sebe da skupi novu generaciju igrača. Sa Veležom je krčio put do Prve lige kroz Republičku, Treću i drugu saveznu ligu.
U kvalifikacijama za Prvu ligu, u sezoni 1951/52, svojim golovima je donio pobjedu protiv Proletera iz Osijeka. U prvoj utakmici u Osijeku bilo je 2:1 za Velež, a Leo je postigao drugi gol. U revanšu, bilo je 1:0, a strijelac je opet bio Leo Hrvić. Navijači su taj gol prozvali zlatnim golom. Bila je to sjajna generacija Veleža: Barbarić, Dilberović, Prajo, Borozan, Bolfek, Zeko Ćemalović, V. Slišković, Mujić, Rebac, Momić, Hudarin, i kapiten Leo Hrvić.
Kao kapiten, vodio je Rođene u prvoj sezoni igranja u najvišem rangu, u sezoni 1952/53. Nažalost, Rođeni su u toj sezoni platili danak neiskustvu, te su ispali iz Prve lige. Ipak, Rođeni su naučili lekciju, te nakon drugog povratka u Prvu ligu, u sezoni 1955/56, postaju stabilan prvoligaš sa prepoznatljivim stilom igranja. Lepršav i ofanzivan fudbal, bez obzira na protivnika i mjesto na tabeli.
U isto vrijeme, u ljeto 1956. godine, Leo Hrvić prestaje sa igračkom karijerom, u kojoj je kapitensku traku nosio 40 puta u okviru Prve lige Jugoslavije. Nije mogao bez fudbala i Veleža, tako da je odmah krenuo sa trenerskom karijerom. Prvo u Omladinskoj školi, a zatim i kao trener prvog tima od 1961. do 1965. godine. Kada je god situacija bila „biti il’ ne biti“ preuzimao je odgovornost. Kao npr, u sezoni 1967/68, kada je odlučivala utakmica posljednjeg kola protiv Maribora, za opstanak u Prvoj ligi. Pod Bijelim brijegom poveo je Maribor 1-0, što je bio rezultat poluvremena. Ipak, u drugom poluvremenu Bajević, u to vrijeme 20-godišnjak i velika nada, odigrao je simultanku, tako da su Rođeni na kraju slavili sa 5:1 i osigurali opstanak.
Jedini period van Mostara bile su dvije godine, kada je bio selektor reprezentacije Libije, od 1969. do 1971. godine, nakon čega se opet vraća u svoj Velež. Osim trenerskih funkcija, u svojoj karijeri je još obavljao funkcije „tehnika“, direktora, rukovodioca Omladinske škole i generalnog sekretara Kluba.
Ipak, za njega najljepši i najdraži period je bio kada je radio sa mladima. Preko 11 godina obavljao je funkciju rukovodioca Omladinske škole, koju je zajedno sa Zekom Selimotićem i Salemom Halilhodžićem učinio jednom od najboljih u bivšoj državi. Bila je to fabrika igrača koji su sa ponosom nosili dres Veleža i učinili ga jednim od najboljih klubova, sa velikim brojem simpatizera. Trebalo bi puno prostora da se nabroje svi sjajni igrači iz generacije 70-tih i 80-tih godina.
1974. godine Velež je osvojio Kvarner, jedan on najboljih omladinskih turnira u Evropi, u organizaciji NK Rijeka, koji se održavao od 1953. godine. Tako je Velež postao jedini klub iz BiH sa tim peharom. Do pobjede padali su velikani kao što su Hajduk, Bayern i Dinamo Zagreb. Sa klupe su mladiće predvodili Leo Hrvić i Zeko Selimotić, a igrali su: Denjo, Matijević, Mulahasanović, Đurasović, J. Ništović, M. Primorac, Bolfek, Z. Mrgan, B. Primorac, Okuka, Jakirović i Hadžić.
Bila je spremna i nova generacija koja je 1989. godine osvojila Omladinski kup Jugoslavije, ali nažalost, zbog ratnih sukoba nije dočekala svoju priliku. Leo Hrvić, iako u poznim godinama, bio je uz Klubu do početka 90-tih. Nažalost, dočekao je da njegov Velež zbog bolesnih umova bude protjeran sa stadiona Pod Bijelim brijegom. Nedugo zatim, srce velikog Lea Hrvića prestalo je da kuca.
Ovim tekstom želimo se prisjetiti velikog igrača, trenera, rukovodioca, ali prije svega velikog čovjeka koji je čitav svoj život posvetio Veležu. Korišten je arhivski materijal iz 1987. godine koji nam je ustupio Enes Vukotić, kojem se ovim putem zahvaljujemo.
#musvdg