Kad god bi moj stari spomenuo Sulu Repca, lice bi mu zasjalo osmijehom većim od brkova. A velike je brkove imao moj stari. Razvezao bi moj stari o Suli Repcu kad god bih ga ja zapitkivao o velikim igračima Hajduka koje je gledao prije nego što je na utakmice počeo voditi mene. A vodio me je i nakon što sam, onakav malen, ispao veliki popišanac jer ga nisam htio usred utakmice pitati da me odvede na zahod ispod istočne tribine. I smijao se dok bi prepričavao kako je, ne sluteći što sam napravio, posegnuo u džep balon-mantila i uhvatio potpuno mokru kutiju cigareta.

O Suli Repcu je moj stari pričao više nego o Bajdi Vukasu i Frani Matošiću za koje sam u novinama pročitao da su bili najveći igrači Hajduka svih vremena. I ja sam onda, još ne znajući da je taj njegov Rebac igrao skupa s Bajdom i Franom, mislio da moj stari nikada nije gledao ni Vukasa ni Matošića. Veliki su bili i Bajdo i Frane, ali Rebac, sine, Rebac… O Repcu bi tada progovorio osmijeh mog starog, a onda bi krenula i priča kako su se on i ostali klinci natiskivali uz ogradu istočnog stajanja, tamo do stare murve, samo da od Sule čuju je li prethodne noći bilo dovoljno vina i pjesme. Jer ako se pilo i pjevalo, to je značilo da će biti i golova. A bilo bi ih, pričao je moj stari, najčešće baš onoliko koliko bi taj njegov Rebac obećao sretnicima koji su se uspjeli probiti do ograde.

Veliki su bili i Bajdo i Frane, i Beara i Kokeza, i Luštica i Broketa, i poslije njih Andrija Anković, ali Rebac… Rebac je, sine, bio više od igrača. Rebac je bio pjesma. A onda je došao dan da taj Rebac iz hajdučkih priča mog starog i pred mojim očima ušeta na Hajdukovo igralište kod Plinare. I moram priznati da mi dugo nakon tog dana nije bilo do pjesme.

Sulejman Rebac je na Stari plac ušetao u crvenoj Veležovoj trenerci, pričajući nešto s Hajdukovim trenerom Brankom Zebecom. To što se nitko nije gurao uz ogradu do stare murve da se kod Sule Repca raspita za vino, pjesmu i golove, nije bio razlog da moj stari ne ispriča svoju omiljenu priču. A ta se priča o tom njegovom Repcu više svidjela nekim Veležovim navijačima koji su sjedili red poviše nas na istočnoj tribini negoli meni za kojega je Sulejman Rebac tada bio samo trener protivničkog tima. Tima kojemu sam priželjkivao da tog dana – na otvaranju proljetnog dijela Prvenstva Jugoslavije 1972/73. – prođe kao Crvena zvezda na završnoj utakmici jesenskog turnusa, koju je Hajduk, tu kraj Plinare, dobio s 2:0.
Hajduk je tada tavorio negdje po sredini tablice, s podosta bodova zaostatka za vodećom Zvezdom i drugoplasiranim Veležom, ali ja sam, naravno, kako i priliči pravom hajdukovcu, čvrsto vjerovao da će Šurjak, Jerković, Nadoveza, Hlevnjak, Džoni, Peruzović i ostali igrači nesuđenog prvaka svita do kraja prvenstva stići na jedino mjesto koje im u Jugoslaviji pripada
– ono na koje je pucao i tim Sulejmana Repca.

Ali ni Šure ni Jure ni Pere, a ni Žungul i Jovanić koji su ušli u drugom poluvremenu, nisu uspjeli zabiti gol strašnom Enveru Mariću. A Velež je u samo deset minuta uvalio tri gola našem Kataliniću. Špinu je otvorio Marko Čolić koji je imao takvu udarčinu da su igrači u živom zidu pred njim stajali kao živi leševi, a potom je Hajduka s dva gola dokusurio Duško Bajević. Danas, nakon 40 godina, eto nekako kažem „dokusurio“, iako mi ta riječ na utakmici nije padala na pamet. Jer ja sam se – kako i priliči pravom hajdukovcu – punih dvadeset minuta nadao da će moji bijeli preokrenuti rezultat i da će ta privremena greška na semaforu, gdje je pisalo domaći 0, gosti 3, biti na vrijeme ispravljena, barem četvorkom, ako ne i peticom u prozorčiću za domaće.

I nisam se – da budem blesavo iskren – prestao nadati ni kad je Dušan Maksimović odsvirao kraj. Nisam htio vjerovati da je utakmica završena tim pogrešnim rezultatom ni dok je čitav stadion pozdravljao igrače Veleža i njihova trenera iskrenim i velikim aplauzom kakav, barem u mojemu navijačkom vijeku, na Starom placu nije dobila nijedna gostujuća ekipa koja se drznula pobijediti Hajduka. Nisam vjerovao svojim ušima da i Hajdukovi navijači, a među njima i moj stari, skupa s onim Mostarcima što su sjedili red poviše nas skandiraju „Rođeni! Rođeni!“ I da se ti šašavi odrasli rukuju s navijačima protivničkog kluba i da im dovikuju:

„Budite prvaci, zaslužili ste, svaka vam čast…“

A najmanje od svega sam bio spreman vjerovati da ću i ja jednom odrasti – jer na toj sam se utakmici zarekao da nikad neću – i da ću takav odrastao imati odrasle prijatelje kojima ću s ponosom pričati o danu kad sam maleni ja vidio veliku Veležovu igru i veliku Hajdukovu publiku. O danu kad sam vidio Sulu Repca.

Ali što mogu sad kad sam, iznevjerivši onog dječaka s istočne tribine Starog placa, ipak odrastao, osim da svojoj djeci – umjesto djeda koji nije doživio njihovo rođenje – pričam priču mog starog o Suli Repcu, nakon koje uvijek krene i priča o onom drugom, o onom čarobnjaku što ga nema u slikovnicama… O onom što ga djeca zovu tatinim Repcem, imenom koje mu pristaje koliko i ono pravo, koliko i Blaž Baka Slišković.

Autor teksta: Predrag Lucić

Tekst preuzet iz knjige “Rođeni za vječnost”

Fazlija Puzic
19 Januara, 2022

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *