Vesela druženja s prijateljima, ma o čemu se na njima razgovaralo, završavaju pjesmom u sitne sate. Odjavna špica tih druženja su stihovi:

Nikad te niko voljeti neće k’o što te volim ja….

Semire, Semire (najglasniji dio!)

Bože fudbala…

E da, na našim druženjima prijatelj često priča i o fudbalu koji je šutirao Semir Tuce.  Svaki put slušamo kao da priča prvi put:

Dječaci su igrali lopte i neko ju je napucao na ulicu. U tom trenutku, kvartom šeta Semir Tuce s djevojkom. Pepne loptu dva-tri puta, prebaci s lijeve na desnu i vrati loptu očaranim dječacima. Vlasnik, jedan od dječaka, loptu stavlja u regal, među majčin servis. I njeno, loptino, putešestvije po školskim igralištima time završava. Lopta postaje relikvija koju se dolazi gledati i ne smije dirati.

Sličan doživljaj sam nadogradio da bi mojim vršnjacima bio još zanimljiviji. Moj fudbal bio je crvene boje. Nakon par odigranih utakmica na betonu, puca po šavu. Rođak ga, kako bi me oraspoložio, odnosi na krpljenje. Poznaje čovjeka koji krpi lopte za Velež.

Počinje snijeg u Mostaru. Pada nekih pola sata i prestaje. Teren izgleda kao posoljen. Igra se neka nebitna prijateljska utakmica. Puštaju djecu s tribina da donose lopte iza golova. Milicije na stadionu skoro da i nema. Igrači izlaze na zagrijavanje. Među pet-šest fudbala koje šutiraju je i onaj crveni.

Utakmica počinje i završava sa običnom crno-bijelom bubamarom. Na tribinama se molim za još snijega. Onda će morati uzeti crveni fudbal. Izdvaja se u mreži pored klupa za rezervne igrače. Molba za još snijega nije uslišena, ali fudbal, svejedno, završava izložen u sobi. U mojim dječačkim pričama, cijela utakmica odigrala se s mojim crvenim fudbalom jer klub nije imao svoj. Ko se mogao nadati snijegu u Mostaru!

Izloženom crvenom fudbalu, u sobi, društvo prave tri dresa.

Crveni dres dugih rukava sa brojem četiri dobio sam od Ibre Rahimića. Sedmica kratkih rukava Zije Repka i dres Emira Tufeka. Dresovi su, osim Tufekovog, bili potpisani flomasterom.

Ibru Rahimića upoznao sam mnogo godina kasnije. Nije se sjećao ni mene, ni dresa kojeg mi je poklonio, što nimalo nije ublažilo moje divljenje ili odvratilo moj mulački pogled s njegovog lika.  

Repak nije spadao među spominjanije igrača Veleža, što me prilično nerviralo, pa sam svoju zadovoljštinu konačno dobio gledajući tv-emisiju Šta djeca znaju o zavičaju.

Emisija  gostuje u Stocu i učenici  govore o gradskim znamenitostima i poznatim ljudima, od pjesnika do političara. Jedan dječak, u mom sjećanju sjedi na kraju reda, pred sami kraj emisije, skoro ljutito, poentira: Svi spominjete te neke poznate ljude, a niko nije spomenuo da Zijo Repak, Stočanin, igra za Velež!

Bilo je to pobratimstvo dječaka u svemiru.

Ta tri dresa sam ponio u izbjeglištvo. Napuštali smo dom i u ruksak sam, po uputi, ubacio osnovne stvari: nešto crtanih romana, dresove i đačku knjižicu. A onda se desilo još jedno izbjeglištvo, iz stana u koji sam prethodno bio izbjegao. Drugi put nisam imao vremena.

Kružio sam autom oko dječijeg dispanzera, tražeći parking. Radni dan i vrijeme kad policija u Mostaru revnosno kažnjava nepropisno parkirana auta. Sunce peče, nervoza u autu postaje sve veća. Dječiji plač se miješa sa zvukovima koji dopiru s radija.

Igrom slučaja, oslobođa se parking mjesto. Započinjem parkiranje. U retrovizoru opažam razočarano lice. Osjećaja zadovoljstva nestane kad prepoznam Emira Tufeka. Nisam dugo razmišljao. Rukom mu pokažem kako mu prepuštam parking. Upućuje par kurtoaznih riječi zahvalnosti. Žuri na važan sastanak.

Muzika s radija postaje nerazumljiva zbog dječijeg plača i bračnog razgovora koji se pretvara u svađu. Opravdanje vozača, pisca ovih redaka, bilo je kako je imao njegov, Tufekov, dres. 

Poslije utakmice, u mahalskoj autolimarskoj radionici, nakon što je od rođaka preuzeo popravljeno auto, čovjek koji je žurio na sastanak izvadio je iz kese dres još natopljen znojem i poklonio ga dječaku. Koji taj dres nikada nije oprao. Jer, ko bi mogao  poželjeti bolji potpis.

Adnan Žetica (Iz magazina “Forza Velež!”)

Fazlija Puzic
21 Februara, 2022

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *