AUTORSKA KOLUMNA
Autor: Feđa Ibrulj
Petak je. Završila se druga smjena u školi. Iako sam već imao jednu, dvije godine odlazaka na stadion, nisam još uvijek “unutra”. Ne znam baš ko s kim, kada. Tata se nešto pakuje. Uzima za svaki slučaj nešto za presvući. Još uvijek je bio aktivan u košarkaškim vodama, prva pomisao moja je “delegat” na nekoj tekmi. Ipak pitam. Kaže:
– Ma, Velež igra u Beogradu.
Pitam onako iz prve:
– Mogu li ja?
Odgovori su:
– Daleko je. Ima iduće sedmice ovdje na stadionu. Hladno je, zima.
Ja sam imao devet godina, i već neke odlaska na Grbavicu, Koševu. Ne odustajem. Uspio sam. Ide spremanje. Pa polazak. Nekad u kasnim večernjim satima “Kod Hita” nas čeka prevoz. Tamo je već spreman mini-bus na čijim vratima piše “KK Lokomotiva”.
Košarkaši kultnog kluba znaju. Nije brz, nije vrhunski ali je pouzdan. Tu je ekipa tatinih prijatelja, kolega s posla. Svih mahom ozbiljni ljudi, na funkcijama u tadašnjem SUP-u. Ozbiljni i nezgodni dok se ne spomene Velež. Neki su i danas živi, neki nažalost ne, ali to su ljudi koje nikad nisam oslovljavao s onim kurtoaznim “čika”. Zvao sam ih po nadimcima, imenima. Oni su mene pazili kao svoje dijete, gdje god su me “poveli”. Na bilo koji stadion. Prije polaska pokazuju mi transparent između dvije trafike one crvene, razvučen. BILO KUDA VELEŽ SVUDA. Kroz smijeh mi govore
– Ovo smo za finale napravili!
Noć na putu, spavanje, pa buđenje ispred hotela u kojem je smješten Velež. Oni su uzeli karte nisu provjeravali. Ide šetnja kroz Beograd, slijedi obavezni odlazak u Kuću cvijeća. Tek tada mi je jasno da će biti dosta raje iz Mostara. Prije ulaska se ostavljaju transparenti, zastave. Neko priča kako se neplanski napunio voz. U dva dana. Vidim malo nervoze na licima ovih “mojih”. Nešto roncaju, neko govori:
– Što niste gledali šta piše na kartama.
– Hajde, probat ćemo na naše službene, ko im j..e mater.
Ja sam negdje je usput u nekom izlogu vidio stripove “Fantoma” i Mandraka” u tvrdim koricama. Kao poveće knjige, ali je već kasno, subota, zatvoreno je. Opet ide ona.
– Kad budemo dolazili u maju, biće srijeda, kupit ćemo ih mali.
Ja ne kontam previše, šta srijeda, šta maj. Idemo na stadion. Ja sam prvi put na jednom takvom, ima sunca, puno navijača. Mini bus je ostavljen bliže zapadu nego istoku, valjda su uvjereni da će ući sa ostalima iz Mostara. Međutim, nema šanse. Redari i ljudi na ulazu ne posustaju. Gužva je sve veća, ne pomažu ni legitimacije. Nema druge, moramo na drugu stranu. Neko govori u gužvi
– Ljudi hajmo, počet će utakmica. I pazi sad malog, kada budemo prolazili.
Nema pojma, što i zašto. Tek kad sam ušao na stadion vidim, sve je desno, a pogotovo lijevo, crno – bijelo. Za mene ogroman stadion, sve izgleda veće, strašnije. I kako se ono kaže u onoj reklami. Na samo malo vremena i na samo malo prostora. Doći će na taj dio tribine neki vojnici, neki ljudi koji su iz Mostara ali žive u Beogradu, doktori. Čak i oni koji nemaju veze s Mostarom ali iz poštovanja prema Veležu će sjesti blizu. Tako je bilo na svakom stadionu bivše države. Čak se i transparent razvio skroz gore na vrhu tribine. Na početku je bilo sunca, sve je izgledalo lijepo. Ali stvari će se promijeniti, pokvariti. Od vremena do atmosfere.
Kiša je počela da pada sve je hladnije. Dugo je na semaforu 0-0. Na tribinama je sve burnije. Iako je daleko, opet golim okom vidljivo. Sve je više problema na zapadnoj tribini, policija koristi palice. Nije ugodno ni na kontra strani. Na terenu je također burno. Sve je više koškanja, guranja, povlačenja. Velež traži penal sudija ništa, Partizan također opet ništa. Vermezović je krenuo nešto “objasniti” Goca (Jurić) mu u svom stilu odgovora.
Partizan ipak vodi, nije ugodno nikako. Svaka kap kiše je sve teža i teža, ali Rođeni ne posustaju. I onda tamo negdje na desetak minuta prije kraja trenutak za sva vremena. Tada i nikad više. Ni prije ni kasnije.
Trenutak koji ostaje u sjećanju svakom navijaču Veleža koji se te večeri našao na stadionu JNA. Ono, vidio si milion golova, svega i svačega, ali taj. Akcija po lijevoj strani, neko šutira (Avdo ili Taramba) teško se mogu sjetiti. Ljudi oko mene skaču, čuje se gol, pa se hvataju za glavu. Ne, stativa. Pa onda, GOL, GOOOL.
U nastavku akcije na poluvisoku loptu je neko natrčao. Omerović je nemoćan. Nema šanse da se ne radujemo iako je oko nas bruka navijača Partizana. Na semaforu piše Tuce. Da, da, Sema je te večeri zabio jednom i nikad više u životu. Glavom. Ode utakmice u produžetke, domaćini su sve nervozniji, idu penali. Ne gledam lijevo jer je tamo sve crno bijelo. Spiker na stadionu izgovora ime. Radanović. On uzima lotu, face je, odveo je reprezentaciju na Europsko. I opa, ode lopta preko gola Veleža.
Crveni pogađaju, Tana u drugoj seriji skida šut onom plavom (Stevanoviću). Crveni ne griješe. Juka, Vanja, Sejo je pogodio treći, raduje se skače u zrak. Ostao je još jedan igrač, ušao je s klupe (Bijedić). To je to, Velež ide u polufinale.
Sada je gužva na stadionu, oko stadiona, ali čuje se ono “Kup je naš, kup je naš, igrači odlaze prema navijačima, na atletskoj stazi.
Nije Kup bio osvojen te večeri ali kao da jeste. Jer navijači su znali da više niko Rođene neće moći zaustaviti. Poslije onoga što su napravili te hladne, kiše subote. Doći će Velež vrlo brzo ponovo na isto mjesto da i zvanično uzme taj pehar. Subota, 22. februara 1986. godine. Beograd, Semirov gol glavom i pobjeda Veleža. Jednom za sva vremena. Prije 40 godina.
Kopiranje i preuzimanje sadržaja bez prethodne dozvole autora ili navođenja izvora nije dozvoljeno. Kontaktirajte nas na: media@fkvelez.ba