Prije II Svjetskog Rata

OD OSNIVANJA DO ZABRANE, PA NOVOG POČETKA ( I )

Na inicijativu grupe građana, mahom radnika i đaka Učiteljske škole, u Mostaru je 26. juna 1922. godine, na poljani kod Sjevernog logora osnovan Velež, sa predznakom Radnički športski klub.

Prvu Upravu novooformljenog kluba činili su Anđelko Vlaho ( predsjednik ), Ranko Slijepčević ( potpredsjednik ), Borivoje Janjoš ( prvi sekretar ), Ljubomir Basta (  drugi sekretar ), Rudolf Beltram ( blagajnik ), te članovi Nadzornog odbora Mihajlo Cvetković, Milan Pavić i Bogdan Tepšić, a prvi kapiten bio je Lazar Radić.

Kada se raspravljalo o imenu kluba, bilo je više prijedloga, al kada je predloženo ime obližnje planine Velež, prisutni su se pogledali, i nakon što je jedan od prisutnih glasno izrazio svoju saglasnost i ostali su prihvatili ime Velež. Prvi dresovi bili su bijele i crne boje, a razlog je bila neimaština. U dresovima crvene boje fudbaleri Veleža zaigrali su tek 1925. godine, a u Mostar ih je iz Zagreba donio član Uprave Vaso Pucarić.

Na fudbalskom turniru posvećenom pjesniku Safvet – begu Bašagiću, Velež je trebao da se sastane sa HŠK Zrinjski iz Mostara. Prema tadašnjim propozicijama, Zrinjski je trebao prvi da izađe na teren, a zatim ekipa Veleža. Tako je i bilo. Kada su se igrači Veleža prvi put pojavili u crvenim dresovima, nastale su ovacije : „ Naprijed crveni, crveni, crveni“

Kada je sudija pozvao ekipe da počnu utakmicu , istupio je kapiten Zrinjskog i tražio da igrači Veleža skinu crvene dresove. Igrači Veleža su se suprostavili. Nastala je mučna situacija. Na terenu su se pojavili predstavnici klubova, nastojeći da smire uzburkane duhove, te da nađu kompromisno rješenje. Ali, igrači Zrinjskog su bili uporni u svom zahtjevu. Kada su uvidjeli da igrači Veleža neće udovoljiti njohovom traženju, napustili su teren ispraćeni zvižducima.

Uprava kluba početkom 1938. godine donosi odluku da se raspiše zajam među radnicima i prijateljima kluba čiji bi se novac upotrebio za kupovinu zemljišta i izgradnji igrališta. Izdati su kuponi nazvani „Pozajmnica“ u apoenima od 50 i 100 dinara. To je bio beskamatni zajam sa rokom vraćanja od dvije godine, i to nakon izgradnje igrališta. Na ovaj način prikupljeno je 100.000 dinara. Kada je došlo do dogovora oko kupovine zemljišta, uslijedila je zabrana rada Veleža, te je prikupljeni novac usmjeren u Crvenu pomoć.

Tadašnjoj vlasti je smetao rad kluba, koji je imao veliki broj simpatizera među radnicima, a zapisan je podatak o 3500 članova koji su plaćali članarinu, pa su igrači i simpatizeri bili pod stalnom torturom policije, a vrhunac je stigao 1940 godine, kada je zabranjen rad kluba. Naime, 1.septembra 1940. u Mostaru su prijateljsku utakmicu odigrali Velež i podgorička Crna Gora, a poslije utakmice fudbaleri oba tima, zajedno sa svim prisutnim na utakmici, krenuli su ulicama Mostara demonstrirajući protiv tadašnjeg režima. Tada je policija na demonstracije odgovorila oružjem, pala je i prva krv, a dva dana kasnije, 03.09.1940. godine službeno je zabranjen rad Veleža.

Nakon toga uslijedio je Drugi svjetski rat, a gotovo svi članovi i simpatizeri Veleža od prvog dana su se uključili u borbu protiv fašizma, okupatora i njegovih domaćih pomagača, a kraj rata nije dočekalo njih 77, koji su položili život za slobodu domovine. Među njima je devet fudbalera proglašeno narodnim herojima, od kojih je osam poginulo, a samo je jedan ostao živ – Mehmed Trbonja.