95 GODINA LJUBAVI, PRKOSA I PONOSA – SRETAN ROĐENDAN VOLJENI KLUBE !

Na inicijativu grupe građana, mahom radnika i đaka Učiteljske škole, u Mostaru je 26. juna 1922. godine, na poljani kod Sjevernog logora osnovan Velež, sa predznakom Radnički športski klub.

Prvu Upravu kluba činili su Anđelko Vlaho ( predsjednik ), Ranko Slijepčević ( potpredsjednik ), Borivoje Janjoš ( prvi sekretar ), Ljubomir Basta (  drugi sekretar ), Rudolf Beltram ( blagajnik ), te članovi Nadzornog odbora Mihajlo Cvetković, Milan Pavić i Bogdan Tepšić, a prvi kapiten bio je Lazar Radić.

Kada se raspravljalo o imenu kluba, bilo je više prijedloga, al kada je predloženo ime obližnje planine Velež, prisutni su se pogledali, i nakon što je jedan od prisutnih glasno izrazio svoju saglasnost i ostali su prihvatili ime Velež. Prvi dresovi bili su bijele i crne boje, a razlog je bila neimaština. U dresovima crvene boje fudbaleri Veleža zaigrali su tek 1925. godine, a u Mostar ih je iz Zagreba donio član Uprave Vaso Pucarić.

Na fudbalskom turniru posvećenom pjesniku Safvet – begu Bašagiću, Velež je trebao da se sastane sa HŠK Zrinjski iz Mostara. Prema tadašnjim propozicijama, Zrinjski je trebao prvi da izađe na teren, a zatim ekipa Veleža. Tako je i bilo. Kada su se igrači Veleža prvi put pojavili u crvenim dresovima, nastale su ovacije : „ Naprijed crveni, crveni, crveni“

Kada je sudija pozvao ekipe da počnu utakmicu , istupio je kapiten Zrinjskog i tražio da igrači Veleža skinu crvene dresove. Igrači Veleža su se suprostavili. Nastala je mučna situacija. Na terenu su se pojavili predstavnici klubova, nastojeći da smire uzburkane duhove, te da nađu kompromisno rješenje. Ali, igrači Zrinjskog su bili uporni u svom zahtjevu. Kada su uvidjeli da igrači Veleža neće udovoljiti njihovom traženju, napustili su teren ispraćeni zvižducima.

Uprava kluba početkom 1938. godine donosi odluku da se raspiše zajam među radnicima i prijateljima kluba čiji bi se novac upotrebio za kupovinu zemljišta i izgradnji igrališta. Izdati su kuponi nazvani „Pozajmnica“ u apoenima od 50 i 100 dinara. To je bio beskamatni zajam sa rokom vraćanja od dvije godine, i to nakon izgradnje igrališta. Na ovaj način prikupljeno je 100.000 dinara. Kada je došlo do dogovora oko kupovine zemljišta, uslijedila je zabrana rada Veleža, te je prikupljeni novac usmjeren u Crvenu pomoć.

Tadašnjoj vlasti je smetao rad kluba, koji je imao veliki broj simpatizera među radnicima, a zapisan je podatak o 3500 članova koji su plaćali članarinu, pa su igrači i simpatizeri bili pod stalnom torturom policije, a vrhunac je stigao 1940 godine, kada je zabranjen rad kluba. Naime, 1.septembra 1940. u Mostaru su prijateljsku utakmicu odigrali Velež i podgorička Crna Gora, a poslije utakmice fudbaleri oba tima, zajedno sa svim prisutnim na utakmici, krenuli su ulicama Mostara demonstrirajući protiv tadašnjeg režima. Tada je policija na demonstracije odgovorila oružjem, pala je i prva krv, a dva dana kasnije, 03.09.1940. godine službeno je zabranjen rad Veleža.

Nakon toga uslijedio je Drugi svjetski rat, a gotovo svi članovi i simpatizeri Veleža od prvog dana su se uključili u borbu protiv fašizma, okupatora i njegovih domaćih pomagača, a kraj rata nije dočekalo njih 77, koji su položili život za slobodu domovine. Među njima je devet fudbalera proglašeno narodnim herojima, od kojih je osam poginulo, a samo je jedan ostao živ – Mehmed Trbonja.

Drugi svjetski rat, koji je odnio mnoge žrtve, nije pokolebao sve one kojima je stalo do Veleža, koji odmah po završetku rata obnavljaju rad Kluba i kreću sa takmičenjem. Naravno, krenulo se iz Republičke lige, a već 1952. godine po prvi put Velež postaje član Prve savezne lige Jugoslavije.

U Mostaru je nastalo veliko slavlje, jer je taj sportski uspjeh uveličao 30. godišnjicu Kluba.

Ipak, nije uspio u narednoj sezoni zadrzati prvoligaški status. Nakon što je u sezoni 1955/56 osigurao po drugi put mjesto u eliti,  od tada pa sve do raspada Jugoslavije 1992. godine Velež je bio član društva najboljih, i jedan od boljih i omiljenijih klubova.

Nakon sezone 1955/56 Velež se ustalio među stabilnim, a kasnije i boljim prvoligaškim ekipama. Paralelno sa Prvom ligom, Velež je nastupao redovno i u Kupu Maršala Tita, a Veležov Februarski turnir bio je jedan od najprestižnijih turnira u periodu između dvije polusezone.

Što se tiće rezultata u Prvoj ligi, najbolji uspjeh je bio drugo mjesto, i to u tri navrata. U sezonama 1972/73, 1973/74, te 1986/87. Titula prvaka je bila tako blizu, a odlučivala je gol razlika, a prevagu je pravio jedan jedini gol. Velež je četiri puta bio i treći ( 1965/66, 1969/70, 1985/86, 1987/88 ), te dva puta četvrti ( 1962/63, 1974/75 ). No, krenimo redom.

Prvi veliki sportski rezultat Velež je ostvario u sezoni 1957/58 kada se plasirao u finale Kupa Maršala Tita, gdje je poražen od Crvene zvezde rezultatom 4:0. Vrijedan pažnje je i plasman u polufinale u sezoni 1959/60.  Jednu od najvećih pobjeda u Klupskoj historiji ostvarila je generacija 1965/66, kada je Velež pobjedio u Beogradu Crvenu zvezdu sa viskoih 6:2, 18.06.1966. godine.  Za Velež su tada nastupili : E. Dugalić, S.Primorac, Račić, Z. Selimotić, Benco, Džidić, Ćerkić, M. Glavović, Mujić, Šestić, Oručević. Golove su dali Šestić ( 3 ), Mujić, Ćerkić, M. Glavović. Na kraju te sezone, Velež je zauzeo treće mjesto na tabeli.

Zatim je na veliku scenu došla generacija 70-tih koju je predvodio veliki Sulejman Rebac. Osim velikih rezultata u Prvoj ligi, ekipa je ostavila veliki trag i u Europskim takmičenjima. Generacija koja je ostala upamćena kroz BMV ( Bajević, Marić, Vladić ).

Dvije godine zaredom, 1972/73, i 1973/74 Velež je bio drugi, titula je „bježala“ zbog gol razlike, ali po mnogima, Velež je tada bio najbolji Klub u Jugoslaviji. U Kupu Maršala Tita dva puta se dolazilo do polufinala, i to u sezonama 1970/71 i 1977/78.

Enver Marić, Duško Bajević, Franjo Vladić, Boro Primorac, Momčilo Vukoje, Džemal Hadžiabdić, Marko Čolić, Vahid Halilhodžić, Baka Slišković, Marijan Kvesić samo su neki koji su nosili crveni dres u to vrijeme. Vrhunac te generacije se desio 1981. godine, kada se po prvi put osvojio Kup Maršala Tita. Tada je Velež postao prvi bosanskohercegovački klub sa tim peharom.

Nakon te generacije, niko nije ni slutio da bi čuvena Veležova škola mogla iznjedriti ( po nekima ) još bolju generaciju. Generacija 80-tih je upravo takva bila. 

Sredinom 80-tih radili su dar – mar širom Jugoslavije, ali nažalost i ona se nije uspjela okititi titulom prvaka. Osvojena su „samo“ dva treća mjesta ( 1985/86, 1987/88 ), i jedno drugo mjesto na tabeli, u sezoni 86/87.  Još se mnogi sjećaju zadnjeg kola u Tuzli, i poraza od Slobode, ali i ružnih scena van terena kada su od strane milicije napadnuti navijači Veleža, tada poznati kao Red Army, koji je osnovan 01.04.1981. godine.

Ipak, po drugi put osvojen Kup Maršala Tita 1986. godine je kruna te generacija vođena sa klupe Bajevićem, sportskim direktorom Marićem, direktorom Kvesićem, i predsjednikom Musom.

Petranović, Kalajdžić, Đurasović, Bijedić, Matijević, Skočajić, Kajtaz, Tuce, G. Jurić, P. Jurić, Kodro su samo neki koji su tih godina nosili crveni dres, i koje su slavili navijači Veleža. U sezoni 1988/89, igralo se još jedno finale Kupa, al Partizan je tada bio prejak, i slavio je 6:1

Koliko je bila jaka Veležova omladinska škola, dovoljno govori podatak da su igrali četiri finala Omladinskog Kupa Maršala Tita, od toga su tri puta gubili finale ( 1968/69,  1976/77,  1986/87 ), a napokon je pehar osvojen u sezoni 1988/89, kada je Velež bio bolji na penale od Vardara 4:1, nakon što je u regularnom vremenu bilo 0:0.

I za 90-te se spremala jedna nova generacija Veleža koja je mnogo obećavala, al nažalost sve je surovo prekinuo rat. Velež je svoju posljednju utakmicu Pod Bijelim brijegom kao domaćin odigrao 15.03.1992. godine protiv Zemuna ( 2:0 ),  a sezonu je završio 06.04.1992. godine kada je gostovao u Subotici, kod Spartaka. Za Velež su tu utakmicu odigrali : Pudar, Glogovac, Krpo ( Đukić ), Čampara, Gosto, Pintul, Beširević, Džafić, L. Marić ( Zaimović ), Karabeg, Jokišić, a trener je bio Franjo Džidić. Povratak kući je trajao skoro dva dana, a nakon te utakmice ostavljena je oprema na stadionu, i ne sluteći kakvo se zlo spremalo.

VELEŽ  NA MEĐUNARODNOJ SCENI ( III )…

Kada su u pitanju nastupi u Europi, Velež je imao par vrlo zapaženih rezultata, no krenimo redom.  Prvi izlazak na međunarodnu scenu dogodio se 1960. godine u Srednjoevropskom kupu kada je protivnik bila Alessandria, a Velež je slavio u obje utakmice.

U Italiji je bilo 2:1, a u Mostaru 4:1. Strijelci su bili Lazović, Lipošinović, i 2 puta Rebac. Za Velež su tada igrali : Ćurković, Rodin, Handžić, Slišković, Prajo, Džidić ( Dilberović ), Lipošinović ( kao gost ), Blažić ( kao gost ), Rebac, Lazović, Radiljević.

Ostalo je zapisano i da se igralo fnale istog kupa 1975/76, kada je Vaker ( Austrija ) bio bolji u obje  utakmice rezultatom 3:1.  Historija pamti da je Velež nastupao još i u Rapan-Inter kupu, 1962. i 1963. godine.

U sezoni 1980/81 Velež je osvojio prvi međunarodni trofej, a radilo se o Balkanskom kupu. Velež je do finala pobjeđivao AEK-a i Flamurtari ( Albanija ), a u finalu bili su bolji od Trakije ( Bugarska ) u fantastičnim utakmicama. U Bugarskoj je bilo 6:5 za Velež ( 2 gola Bajevića, Bijedić, Međedović, Bingulac, i Karabeg ), dok je u Mostaru bilo 6:2 za Rođene ( 3 gola Bingulac, 2 gola Bajević, i ag. ).

Za Rođene su tada igrali : Marić, Kalajdžić ( Hrkač ), Mičić, Ledić, Matijević, Đurasović, Bingulac, Karabeg ( Slato ), Bajević, Vladić, Međedović.

Ipak, najznačajniji nastupi u Europi su nastupi u Kup UEFA, i Kup pobjednika kupova ( KPK ). Bilo je ukupno šest nastupa u tim takmičenjima, od toga četiri puta u Kup UEFA, i dva puta u KPK.  Što se tiće nastupa u Kup UEFA, prvi se desio u sezoni 1972/73, ali je Velež ispao u prvom kolu od Tatrana.

Odličan nastup bio je dvije godine kasnije, u sezoni 1974/75. Redom su „padali“ Spartak iz Moskve ( 1:3, 2:0 ), Rapid iz Beča ( 1:1, 1:0 ),  a onda je u osmini finala došao Derby County.

U Engleskoj je bolji bio Derby rezultatom 3:1, tako da je Veleža čekao težak posao u revanšu. Ipak, Rođeni su u revanšu odigrali utakmicu za antologiju i pobjedili sa 4:1, i prošli dalje u četvrtfinale. Golove su postizali B. Primorac, Pecelj, Vladić, i Bajević.

Rođeni su tada igrali u sastavu : Mrgan, Meter, Dž. Hadžiabdić, Čolić, Pecelj, B.Primorac, Topić, V. Halilhodžić, Bajević, Vladić, Vukoje.

U četvrtfinalu protivnik je bio Twente. Velež je slavio u Mostaru 1:0, golom Kvesića, ali u revanšu nisu izdržali, i izgubili su 2:0. Tako se odličan nastup Veleža u Kup UEFA završio u četvrtfinalu, što će ostati najbolji rezultat u tom takmičenju.

Na novi nastup u Kup UEFA čekalo se sve 1987. godine. U prvom kolu se eliminisao Sion ( 5:0, 0:3 ), a u drugom kolu Veleža je čekala Borusia Dortmund. Njemci su bili bolji u prvom susretu i pobjedili 2:0, dok je u revanšu u Mostaru, pred 30.000 gledalaca Velež bio bolji sa 2:1, no to nije bilo dovoljno za prolazak dalje. Tuce je promašio penal, Kodro je zabio za 1:0, ali u 88.minuti Mill je pogodio za 1:1, i šokirao domaćine. Rođeni su do kraja postigli još jedan gol preko P. Jurića, ali nažalost to nije bilo dovoljno za prolaz.

Za Rođene su tada igrali : Petranović, M. Hadžiabdić, Šišić, Prskalo, Đurasović, Barbarić, Kajtaz, Kalajdžić ( Kodro ), P. Jurić, Gudelj, Tuce.

Ta generacija je nastupila u Kupu UEFA i u sezoni 1988/89. Bili su bolji od Apoela, zatim Belenensesa na penale, a koban je bio Hearts u osmini finala. Škoti su slavili 3:0 kao domaćini, tako da pobjeda Veleža u Mostaru od 2:1 nije bila dovoljna za prolaz dalje.

Kad su u pitanju nastupi u Kup pobjednika kupova ( KPK ), Velež je prvi put nastupio u sezoni 1981/82. U prvom kolu Rođeni su bez puno problema bili bolji od La Jeunesse ( Luxemburg ), a u drugom kolu je bolja bila Lokomotiva iz Leipziga nakon penala.

Novi nastup je 1986. godine, tada je Velež  bio bolji od Vašaša. Nakon 2:2 u Mađarskoj, Velež je u sjajnoj utakmici slavio u Mostaru sa 3:2, i prošao dalje. Tamo ih je čekala Vitoša iz Bugarske, koja je bila bolja, i na kraju prošla dalje. ( 0:2, 4:3 )

Velež je svojim igrama, rezultatima i ponašanjem stekao veliki međunarodni ugled, tako da je bio rado viđen gost i po turnejama po Južnoj Americi, Australiji, Aziji, i Africi. A isto tako, na svom stadionu dočekivao je goste gotovo sa svih strana svijeta. Ukupno su odigrali 173 međunarodne utakmice.

VELEŽOV NOVI POČETAK ( IV )…

Velež je u aprilu 1992. godine izbačen sa svoga stadiona, i praktično ostao bez svega. Oprema, dokumentacija, pehari, sve je bilo oduzeto i uništeno, a na svu sreću, bilo je pojedinaca koji su i svoj život ugrozili kako bi se ipak nešto od tako bogate historije sačuvalo. Hvala im na tome. Njihov cilj je bio da se Velež ugasi i uništi njegova historija, a nažalost, u tome su sudjelovali i neki kojima je Velež sve dao. Međutim, mostarska raja to nije dozvolila. Ipak smo mi Rođeni. Iako ranjeni, Velež ponovo kreće sa radom već tokom rata, tačnije početkom 1994. godine.

Ostalo je zapisano da je Velež prvu službenu utakmicu odigrao 15.07.1994. godine u Zenici, gdje se igrao turnir u okviru prvog prvenstva BiH,  a protivnik je bio Slaven iz Živinica, koji je pobjedio sa 3:0. Za Velež su tada  istrčali : Sandžaktar, Knezović, Čampara, Ćupina, Tanović, Greljo, Obad, Čolaković, Ćemalović, Salčin, Bebanić. Tu su još bili Kaplan, Nožić, Saradak, Vilogorac.

Veliki problem je bio gdje igrati domaće utakmice, pa je tako nakon prvih prijateljskih utakmica u Sjevernom logoru, i zatim prvih službenih u Jablanici, izabran stadion u Vrapčićima, gdje Velež i danas igra domaće utakmice.

Početak nije bio lagan, ali već u sezoni 1998/99 Velež zauzima četvrto mjesto. Tada se igrao Play off i Velež je trebao da opet zaigra Pod Bijelim brijegom. Međutim, opet je politika uplela svoje prste, i do toga nije došlo. U sezoni 2000/01 Velež zauzima 5. mjesto na tabeli, a u sezoni 2002/03 zauzima 17. mjesto, i ispada u Drugu ligu.

Nakon tri sezone u Drugoj ligi, Velež se vratio u Premijer ligu, sezona 2006/07 i u narednim godina većinom zauzima mjesto u sredini tabele. Rezultatski  iskorak je napravljen u sezoni 2013/14 kada se zauzima 5. mjesto, i kada izlazak u Europu ostaje nadomak ruke.

Paralelno sa Premijer ligom, Velež je nastupao i u Kupu BiH. Najbolji rezultat ostvario je u sezoni 2011/12. U osmini finala eliminisan je Zrinjski. Velež je Pod Bijelim brijegom golom Demića u samom finišu utakmice slavio sa 1:0. Ta utakmica je kasnije registrovana rezultatom 3:0, zbog upada navijača Zrinjskog u teren. Revanš je bila formalnost, a Velež je i tada slavio sa 2:0. U četvrtfinalu je bez većih problema savladan Branitelj, a u polufinalu je ipak ekipa Širokog Brijega bila bolja, i sa dvije pobjede od 1:0 prošla u finale.

Nažalost, sezona 2015/16 će ostat upamćena kao jedna od najtežih i rezultatski najlošiji u historiji kluba. Nakon 10 godina Velež opet napušta Premijer ligu, sa nadom da će povratak uslijediti brzo. 

Sezona 2016/17 koja je iza nas bila je veoma teška, ali na kraju ipak uspješna. Na sportskom aspektu, Klub je nakon katastrofalnog početka ipak uspio sačuvati Prvoligaški status. Juniori su izborili povratak u Premijer ligu, dok su kadeti i pioniri igrali na završnim turnirima. Također, i najmlađe selekcije su imale zapažene nastupe u okviru svojih takmičenja, kao i nastupa na raznim turnirima ( Ljubljana, Mostar, Sarajevo, Budva ), gdje vrijedi spomenuti osvojeni turnir selekcije 2006. godište u Zagrebu, kao i finala u Sarajevu.

Sa druge strane, dosta se radilo na infrastrukturi. Tu je pomoćni teren sa umjetnom travom, kao i nove svlačionice i prostorija za Omladinsku školu „Muhamed Mujić“. Ubrzo će svoje navijače primiti i nova Zapadna tribina, u sklopu koje će biti smještene sve potrebne prostorije za ekipu. Ipak, pred Klubom je još puno mukotrpnog posla kako bi se vratio tamo gdje mu je i mjesto, u vrh bh. fudbala.

MOSTAR U SRCU, VELEŽ DO GROBA !

( Izvor podataka : „Rođeni“, 75 godina FK Velež, autor : Ismet Dervišević )